SABORNA REČ POGINULIH
Dragan Lakićević, Sabor poginulih, Partenon, Beograd, 2013.

Prvi Vaseljenski sabor održan je u Nikeji 325. godine. Glavni posao ovog Sabora bio je utvrđivanje Simvola vere. Takođe, na tom saboru, određeno je i vreme praznovanja Vaskrsa i propisano još dvadeset raznih kanona. Spomen i pohvala svetim ocima Prvog vaseljenskog sabora vrši se u nedelju pred Duhove, ili u sedmu nedelju po Vaskrsu. Sabor je bio sazvan da bi se otklonile zabune koje je svojim pogrešnim učenjem stvorio jedan sveštenik iz Aleksandrije. Tako su otpočeli Vaseljenski sabori.

Ne znamo koliko je do sada bilo Sabora poginulih, ali smo sada dobili jedan zvanični, i prvi književni. Održan je u mestu Lutovo, na Posječenom katunu, negde u Bratonožićima, kameniti deo Crne Gore. Poziv da se održi Sabor poginulih pokrenuo je advokat Svetozar Jovanović, a književno prikazivanje i tumačenje delo je pisca Dragana Lakićevića.

Sazvan radi otklanjanja nedoumica i/ili poruka za narod: šta raditi i kako se sećati svega što je bilo? Sabrali su se u Lutovu svi Lutovci koji su poginuli u ratnim vihorima duge istorije. Glavno pitanje o kojem se na Saboru odlučivalo bilo je da li je došao trenutak kad je potrebno poslati poruku živima – najpre radi živih, a potom i radi njih- poginulih, kao neophodnost da se obavi ritual zajedničke sahrane. Da li je to njima, poginulima za slobodu, bilo važno – ne znamo. Ali znamo zašto je to potrebno nama – radi njih i radi nas. Odluku Sabora razumeo je Svetozar Jovanović, glavni junak, koji je u steni na vrhu planine uklesao imena poginulih, i to preneo piscu Draganu Lakićeviću. Ko je trebalo da se prvi seti toga – država ili jedan čovek (kako razmišlja Svetozar N. Jovanović) nije važno. Važno je bilo obaviti zajednički pomen i tako, na kamenim spiskovima, oživeti poginule.

Na Posječenom katunu su mnogi, neki od njih možda nemaju ni potomaka koji bi im dali obeležje za pamćenje kada ni potomaka više ne bude. U kamenoj pustinji, obeležja poginulih pre su za nebo, nego za ljude koji mogu nestati. Taj spisak poginulih neophodan je iz više razloga. Pre svega, jer gubici ruše temeljne unutrašnje životne pretpostavke o svetu u kojem živimo, kao i o nama samima. Posledice nerazrešenih gubitaka za čoveka i njegov životu su višestruki.

Dragan Lakićević i njegov junak Svetozar svedoče o svemu što je bilo. Na jednom mestu okupili su poginule, bez obzira na kojoj “strani” su se borili u mnogim ratovima i bojištima. Da li je to ispravno? Jeste. Da li ima onih koji se s tim ne slažu, verovatno, ali se njima sada nećemo baviti. Kao i uvek kada ne želimo da budemo bespomoćni, ima onih koji bi da nam onemoguće jedini pravi razvoj i menjanje, u čemu čuvamo i gradimo svoj identitet, obogaćeni novim iskustvima. Ako bismo razmišljali zašto je Sabor doneo takvu odluku, mogli bismo reći da je njima postalo jasno koliko je to nama potrebno.

Rituali su, na određeni način, simboli promena. Služe identifikaciji ljudi koji prolaze kroz proces menjanja. Tugujuće osobe, posle smrti poginulih, dobijaju “privremeni status”, a kada prođe dovoljno vremena, označavaju završetak tog procesa kao prihvatanja novog identiteta. Sve što se dogodilo sa umrlima i to kako su umrli – ne treba da bude tabu tema, kao ni sami zaborav. Treba pamtiti i sećati se, ali na način koji omogućava da se kroz tugovanje prođe i nastavi život. Valjda je to pravi odnos i prema mrtvima. Taj odnos izražava se i poštovanjem njihovih imena. Na svoj način to je učinio Svetozar Jovanović, podižući im spomenik. Na svoj književni način, izveo je to Dragan Lakićević gradeći svom junaku Svetozaru – književni spomenik u formi romana.

Odluka Sabora poginulih važnija je za one koji nisu na Svetozarevoj ploči. Kad su se našli okupljeni na ploči, gubitak za njima postao je drugačiji. Između ostalog, jer su “sabrani”, zajedno, sa istim ciljem, po kojem ih je Svetozar odabrao: poginuli “za odbranu ovih gora i dalekih prostora”. Zbog toga ih svako na svoj način čini besmrtnima – klesar u kamenu, pisac, čitalac.

Jasmina Milašinović